Dnevnik uličnog nogometaša

Evo SUICHKA, samo sam za tebe napisao ovaj post pa da sada vidis ovaj okvir od posta i tvoje ime je unutra. Dakle ljudi, Suićka. Eto :) Pa da ja samo kažem da je u životu super, osjećam se fenomenalno, idem na utakmice dobro, osjećam se perfektno, igram vrlo dobro, osjećam se perfektno...to je zapravo bio citat jedne šukerove izjave. Nogometaši stvarno ne znaju pričat. Neobrazovani mladići. No da ne bi bilo zabune, ja sam obrazovan :O Idem sad pozdraviti ljude neke ovim putem. Pozdravljam: mamu.

I još ostatak obitelji, hm da ih ne nabrajam, i onda još Petru, Andreju, Igora, Alena, Prcka, Suićku, Tenu, Mihaelu, Bulicha, Sašu, Ninu, Valentinu, Tamaru, Lauru, Emu, Slafka sa f, Mišu, Tomeka, svog psa, Nineka i Kikija, Tomekovog mačka, Miu, Mariju, Anu, Margaretu, Vedranu, Filipa, Ivu, Niku, Basaru..........Antoniju, Leona, Frana, Zrinku, onu Zrinkinu frendicu koja je uvijek s njom i koju sam već 10 puta upoznao, Niksu, debelog, Vida, svoju pticu, Josipu, Dominika i Hafnera, Gorana Marića, Brunu, Mateju, Miicha........Edu, Kristinu, Lea, Martinu, Nikolinu, Mlakaricu, Teu, češkog ministra zdravstva i eto.

Ja se ispričavam svima koje sam izostavio, ali nemoguće je sjetiti se basš svih pa ono, sorryćte ljudi. Nemam pojma čemu ovo sve uopće radim. Aha, da Suićka bude uokvirena ;) evo spomenuo sam te više puta nego si očekivala sigurno pa tako. Baš mi je dobro i sretan vam 29.5. i pogotovo ako je nekom rođendan, sretan ti rođendan ili ako je nečijem psu rođendan čestitajte mu u moje ime!

Ne znam zašto mi je nestao zadnji post. Nije bitno. Ljudi, ja danas imam rođendan pa si ovim putem čestitam (hand shake). A baš sam sretan jer mislim da je ovo bila jedna tako jedna jako vrlo poprilično dosta super godina. 16. godina moga života dame i oni koji nisu dame bila je zakon i evo ja sad postojim već taj broj godina, mlad sam ja mladić. Tolko sam ljudi u ovoj godini upoznao, tolko mi je bilo super da ja to ne znam reći, uvijek sam jedva čekao da imam 15 godina i uvijek sam si mislio kako ću se sjećati kada sam imao 15 godina. I tako ne bi da je to gotovo no je. I još sam ja skoro najmlađi u razredu, neki ljudi imaju 17. Ne bi ja to HM. Ma dobro, super je i baš je super i jako sam sretan i pozdravljam sve koji me poznaju i one koji se tako osjećaju. A mogao bi milijun stvari napisati, a ne znam što da vam pišem. Drago mi je jako da sam na svoj zadnji dan u onoj godini :) vidio Tamaru jer ne znam kog bi rađe vidio da sam mogao birati i baš je dobro onako. Jako sam zadovoljan sa svime i i i i i i i i i to je to :) Ali zapravo ja sam rođen tek u 2 popodne, pa... :))))))))))))))))))))

Da. Današnje bi pitanje glasilo-vjerujete li u ono da cura i dečko ne mogu imati normalno prijateljstvo (pravo prijateljstvo, ne poznanstvo), a da s jedne strane uvijek ne bude želja za nečim većim?

Da i ja odmah iznesem svoje mišljenje. Mislim da u većini slučajeva kod pravog bliskog prijateljstva dečko-cura gotovo uvijek s jedne strane ima ta želja za vezom ili tako nečime. No sigurno da ima i normalnih prijateljstva jer po ovome dakle jedna je osoba ravnodušna, a druga nije. Pa ako jedna može biti ravnodušna, onda jednostavno mora biti kombinacija u kojoj će se naći objhe ravnodušne osobe. Pa tako...a što vi mislite?

Sve je počelo...ma da, a šta da vam pišem ljudi? Ovaj je post inače zato jer sam rekao da ću ga danas napisati, pa...e da, jedna stvarčica. Što se tiče one abecede sa strane pa sam napisao Filip. Već je došlo do zabune pa-nisam mislio na sebe, nego na jednog frenda. I dobili smo srbe danas pa je sve dobro prošlo.

Evo ovako, imate li vi neke snove? Maštate li da ćete npr postati odvjetnici ili da ćete jednom otputovati u Egipat? Jel imate neku vječnu želju koju želite ostvariti, a da je ipak realna. Jel se trudite ostvariti te svoje snove i maštanje? Mislite li da je moguće ostvariti ih. Naravno sve to mislim za neku vašu određenu želju. Pa jer imate nešto što ste oduvijek željeli ili ste nedavno počeli željeti, ali stvarno vam je, ono, velika želja? :)

Evo za još malo romantičnog ugođaja, jedan od meni dražih ulomaka iz mojeg nezavršenog djela:

Dugo su se ljubili. More je šumilo i tjeralo valove bliže njima. Sunce ih je grijalo dok su se polako spuštali u ležeći položaj i nastavili se ljubiti. Proveli su sate i sate tamo tiho si šapućući slatke riječi na uši, milujući se po cijelom tijelu. More je već polako došlo do njih i mali valovi su ih lagano hladili. Lorena ga je primila za ruku. Popeli su se na vrh litice i sjeli na rub. Trava ih je škakljala dok su zagrljeni gledali zalazak sunca koje kao da je tonulo u more. Prekrasne boje koje su zaigrano skakale po površini mora postajale su sve tamnije dok se žarko crveno sunce sve više smanjivalo u daljini...


Stvarno je lijepo da smo ovdje, sada, u ovom trenutku, da smo svi mi još jednom udahnuli dašak života u sebe. Budimo sretni zbog ovih trenutaka.

Evo jedan moj romantični ispad zabilježen 1977.

Već su bili umorni od šetnje pa su odlučili sjesti na klupicu u parku. Sjela je lijevo od njega. Neko su vrijeme samo šutjeli. Šutjeli i gledali pred sebe. Bilo je predivno, sjedili su nasuprot vodoskoka koji je blještao punom ljepotom u ljetnoj večeri. Vjetar je lagano zaigrao zelenim granjem drveća koje se nadvijalo nad njima. Kapljice vode lupkale su poput tihe kiše. Uživali su u samom prizoru. Poželio ju je poljubiti, znao je da i ona to želi, ali je isto tako znao da ne smiju. Ona je bila u vezi. Najslađe je upravo zabranjeno voće. Pogledao ju je. Zelene oči su tako mirno gledale pred sebe, a onda se okrenule prema njemu. Vidio je svoj odraz na toj zelenoj livadi ljepote. Nesvjesno je podigao ruku i pomilovao ju po licu. Još ga je gledala onim istim dubokim pogledom u kojemu se negdje daleko mogla nazrijeti želja. Želja za svim onim što im je prethodilo. Iako je znao da to nije u redu krenuo je svojom glavom prema njenoj. Njene oči su se zaklopile, usne su zatitrale. Bili su nadomak jedno drugom. I jednostavno se dogodilo. Polagan, nježan spoj mekih usana. Zatvorenih oči polako su se ljubili. Osjetio je njene ruke oko svoga vrata, ali nije otvarao oči. Znao je da su i njene zatvorene. Vjetar je i dalje titrao, vodoskok je tiho lupkao i donosio idiličan ugođaj dugom, nježnom poljupcu. Ulične su lampe osvjetljavala dva mlada zaljubljena lica. Par usplamtjelih, ali gotovo mirnih usana. Taj jedan poljubac bio je sve, trajao je kao sama vječnost, eksplozija nakupljenih emocija izlila se u milovanju usana. I znali su da je to ono pravo, koliko god je bilo pogrešno, ispravnije nije moglo biti. Poljubac prave ljubavi.

Nisam pisao već par dana, ali uzrok tome uglavnom je bio probušena guma na Toyoti parkiranoj u Zvonimirovoj. Pa sam se tako odlučio napisati novi post. Kao što vidite. Da. Pa slijedi moje pitanje.
Da vam sada dođe netko, nije da je to Bog ili vrag, jednostavno netko-i ponudi vam da ovog trena postanete netko drugi. Možete sami izabrati bilo koju osobu na ovom planetu, koja je već živa i biti ona, zamijeniti uloge. I ostati tako do kraja života. Biste li prihvatili? Odbacili sve iz svog života i zamijenili ga za neki drugi, možda iz vaše perspektive bolji, bilo koji život. Ako biste pristali koji biste odabrali?

I dalje sam u nedoumicama iz prethodnog posta. No mislim da je došao trenutak da posvetim post onome u čemu toliko uživam, bez čega se ne bih mogao zamisliti, a to je nogomet. Kome se neda čitati ne mora jer ovo će biti o nogometu i to je to. Eto biti će 10 godina da igram uskoro. Nogomet je za mene igra, ali i toliko više od igre. Počevši od samog dolaska na igralište, kad vidim teren, golove. Lopta krene, i ona ne staje. Koliko taj jedan mali okrugli predmet užitka može pružiti. Prije 2 i nešto mjeseca zbušila se lopta koju smo moj frend i ja kupili. No ja sam ju sačuvao jer ta mi je lopta pružila toliko trenutaka sreće, toliko finta, udaraca, driblinga, golova...stvarno puno to znači. A općenito nogomet u kojem gotovo svaki dan uživam...imam gotovo hedonističko gledanje na njega. Toliko uživam u tome, u svakom trenutku igre. Nezamislivo je kako se svega oslobodim, ne razmišljam o ničemu, ništa me ne brine, samo gdje lopta ide, kuda dodati, što napraviti, na koji način udariti loptu, tko gdje stoji...te misli prolaze kroz glavu. Nije mi ni na kraj pameti pomisliti na nešto što nema veze s nogometom, to samo odleti iz mojih misli čim primim loptu u noge. Koliko sam kilometra pretrčao, sigurno par tisuća, koliko sam golova zabio, ne želim ni razmišljati, koliko sam puta bio presretan zbog nečega što se dogodilo na tom terenu. Nedavno sam imao veliku pauzu od gotovo 20 dana bez nogometa i skoro sam puknuo od želje za igrom. I sada se sve vraća u normalu samo da kiša ne pada. Danas sam po drugi put srušio prečku šutom na našem igralištu :) Još ću se samo podsjetiti jedne od meni najdražih pobjeda među tisućama utakmica koje sam odigrao, a to je bilo pred 2-3 mjeseca u školskom prvenstvu. Protiv maturanata smo igrali, gubili 3-0 na poluvremenu. I onda naša veličanstvena igra i preokret na 6-3. Svaki gol bio je slavlje za sebe. Točno se sjećam mog drugog, za 3-3 poluvolej pod gredu, kako smo sretni bili, razbili ih. Pola sata poslje utakmice nije mi se osmjeh sa lica skidao, ali doslovce sam se tih pola sata smješkao. Koliko sreće može ta jedna utakmica pružiti. No bilo je i teških trenutaka, prošle godine, kad smo bili najmlađi na školi najbolji razred u turnusu nas je u četvrtfinalu pobjedio 3-2 ukupno u 2 utakmice. Nitko nam nije davao ni mrvicu šanse protiv njih. Čak su i naši dečki bili pesimistični, jedino sam ja prštao od optimizma, uvjeravao sve da ćemo proći. I tako nabrijani odigrali smo prvu utakmicu 1-1 iako smo bili bolji od njih. U drugoj bio sam toliko uvjeren u prolaz. I opet smo mi poveli i onda...pobjedili sami sebe. Prvo penal za njih. Njihov igrač šutne, golman obrani, odbijanac opet obrani i lik se baci i glavom zabije. Iz trećeg pokušaja! Igra je išla, stvarno su se mučili s nama iako su stariji 2 godine i onda. Bilo je 3 minute do kraja. Već smo se dogovarali da ćemo igrati penale pošto je izjednačeno. Oni su imali napad. Napucali su naprijed. Ja sam pokrivao jednog igrača prema kojem je lopta išla. Zatvorio sam ga i propustio loptu jer sam mislio da će doći našem golmanu. No tamo je bio još jedan nepokriven igrač. Primio je loptu, puknuo, pogodio stativu, od stative našeg golmana u nogu i u gol! I to je bilo to, 3-2 za njih! Ja sam stao, sve se srušilo. Svi su dečki brzo krenuli da zabijemo gol, ali ja nisam imao snage, znao sam da je gotovo. Da je vrijeme isteklo, da smo ispali. Da sam uzalud bio toliki optimist. Bio sam tako siguran u nas da nisam ni trenutka pomišljao da bi mogli izgubiti, ali jesmo. Ipak su oni stariji i bolji no kao što su svi rekli oni su najbolji razred na školi-slavili su kao da su pobjedili brazil, a ne neke prvašiće. I svi su bili ponosni na nas. No meni je trebalo vremena, osjećao sam se potpuno ispražnjeno, znao sam da će doći drugi razred i nova prilika da budemo najbolji, ali ja sam htio da budemo senzacija. Bili smo prvi razred i izbacili bi trećaše, najbolje na školi. No nismo uspjeli. Eto, nogomet ima i svoju tužnu stranu :) No sve u svemu, ja taj sport iz najveće dubine srca i duše volim i uživam potpuno u njemu, svakom njegovom trenutku.

Eto toliko o mom hobiju, o mojoj ljubavi prema igri, vjerujem da nitko ovo nije u potpunosti pročitao no ne zamjeram vam, to sam napisao više da jednostavno nešto napišem o nogometu.

Pitam se, pitam što li je u zadnje vrijeme. Ne mogu se skrasiti s nekom curom normalno. Haha, dobro dosta ovog glupog načina pisanja. Koju god da curu upoznam...nekako je to meni...a fali nešto stalno. Ili je to zbog mene? Ja u svakoj nađem nešto zbog čega mislim-a ne ova. Chandler...Igor će shvatit. Neke cure podsvjesno odgurujem od sebe, a da im ni nedam priliku. Ne znam zakaj, al jednostavno uvijek mi nešto nedostaje i mislim da to ne bi trajalo ni mjesec dana. A baš bi htio malo curu da budemo malo dulje za razliku od mojih zadnjih jer mi se neda više te vezice od par tjedana, čemu to uopće. Možda sam ja u pravu, možda njima stvarno fali nešto zbog čega to ne bi potrajalo. Nekak, kad gledam čini se da ima milijun super, ozbiljnih, pametnih cura s kojima bi volio bit. I onda dođe neka i shvatim da joj se sviđam i ne, pa ona daleko živi, pa ona je dosta mlađa od mene, pa ona izlazi tamo, pa sluša samo narodnjake, pa ovo pa ono. I uvijek je tu nešto zbog čega mislim da bi vrlo brzo ili meni ili njoj dosadilo. Kaj ja znam, nisam ja nikad samo tako ulazio u veze, ali mislim da je ovo stvarno previše jer sam u zadnje vrijeme stvarno imao prilika i prokockao jednu za drugom, a možda je bolje tako, da pričekam na curu koja će bit fakat super. Jer bi stvarno htio ozbiljniju curu i normalnu vezu...
mogao bi ja tu još puno o tome pisati, ali znam da vas ni ne zanima, pa neću baš daviti.

No eto, nekoliko riječi o kojima malo tko zna. Puno ljudi ima nekog dečka/curu za kojom pate i ono, to su takva mučenja oko toga kako ju nikad neće imati i slično. Ima jedna cura i ze mene tako. Ja ne patim za njom, ali praktički od dana kad sam ju upoznao mislim kako bi to bilo savršeno...slatka je, ima predivan osmjeh, iako je jako zgodna uopće nije u onom "popularnom" društvu. Čini se tako mirna, dobra cura. Nije da ne izlazi u tom smislu nego jednostavno nije nikakva forserica ni ništa. Stvarno je ono...za mene u svim pogledima odlična. I još kad sam otkrio da svira gitaru...a što se izgleda tiče ne znam tko bi imao neke primjedbe. No, naravno...ona ima dečka. I to već 2 godine, tako da ne izgleda da će se to baš raspasti. Pa tako, a ja se neću uplitati u vezu koja očito dobro funkcionira. Tko god zna tko je ova cura, molim da ne spominje jer tak...ne želim to baš. No da :) Ja za njom ne patim nego eto, ima cura koju smatram stvarno savršenom za vezu tako da nije da bi baš sve odbio :) a zbunjen sam pomalo, no možda i nisam. Kako kad, čini se da sad jesam.

Eto, ovo nije baš uobičajeni post. Nisam posve staloženo i lijepo to napisao nego sam uglavnom nabacao misli, al ono...za malo promjene ;)

Da ja vas nešto pitam. Ja o tome ponekad razmišljam pa da vidim razmišljate li i vi. Kako ću se vjerojatno jednog dana vjenčati, a vjerojatno će i većina vas pa mislim gdje je sada moja buduća žena. Negdje je sada na ovom našem malom svijetu, a vjerojatno u našem gradu (no nikad ne znaš) cura kojom ću se oženiti. Što sada radi? Sada valjda spava. Poznaje li me? Vjerojatno nema pojma tko sam ja. Ima li dečka? Je li zadovoljna životom? Jel joj teško? Plače li upravo sada? Možda je sretna s nekim dečkom i uživa u toj vezi, a jednog dana biti će moja žena. E da, o tome vam ja ponekad razmišljam. I uostalom, koliko ona uopće ima godina. Možda ima 11 što mi je malo čudno ovako :) ali jednog dana i neće biti neka razlika. Pa zapitajte se i vi gdje su vaši budući muževi/žene.

Tako vam je to, jel volite vi plesati? Naime (to je jako glupa riječ, al eto) nakon što sam pogledao jedan Ašerov spot pomislio sam kako taj momčić od svojih 20 i nešto godina stvarno odlično pleše. I to je super, mi u školi učimo disco folk, haha, plešemo na kylie minogue i whitney houston (valjda se tak pišu). Pogledajte si spot U-Turn svakako ili bar poslušajte pjesmu. Pa tako malo...fora je kada imate dara za tako nešto.